Malo rimsko kazalište u Puli – plan vodstva

Na poziciji pod brojem 1 (označeno na tlocrtnom prikazu Kazališta) ukratko se predstavlja povijest istraživanja Maloga rimskog kazališta kao i njegovi osnovni arhitektonski dijelovi.

Malo rimsko kazalište nalazi se na istočnoj padini današnjega centralnog gradskog brežuljka, odnosno na mjestu koje je u antičkoj Puli bilo ukomponirano u gradski raster Gornjeg grada – Pars superior coloniae, unutar perimetra obrambenih zidina. Prve zidane strukture Maloga rimskog kazališta bile su zabilježene već 40-ih godina 19. stoljeća. Riječ je o danas dobro poznatom sjevernom ulazu u gledalište Kazališta. No u to vrijeme još se uvijek smatralo da vidljive strukture dvaju lukova, zidovi i stubište pripadaju dijelu kompleksa ulaza koji vodi na akropolu. Tako je smatrao G. Carrara 1845. godine kad je vršio probna istraživanja u zoni nalaza navedenih antičkih struktura. Sljedeća istraživanja u istoj zoni uslijedila su 1903. godine kada bečki konzervator A. Gnirs daje opis otkrivenih struktura spominjući dvoja vrata s lukovima. Gnirs je tada pogrešno zaključio da se radi o ulazu koji je vodio prema vrhu brežuljka gdje se, po njegovu mišljenju, nalazio Kapitolij kolonije. Ponovnim istraživanjem 1911. godine kada su, pored ostalog, otkriveni temeljni zidovi dijela scenske zgrade, došao je do spoznaje da sve novootkrivene zidane strukture zajedno sa sjevernim ulazom u gledalište pripadaju rimskom kazalištu.
Istraživačke aktivnosti na području Kazališta provedene su, također, između dva Svjetska rata, a vodili su ih djelatnici Soprintendenze iz Trsta – Bruna  Tamaro Forlati, koja je na ovoj lokaciji istraživala 1927. godine, ing. Brass u razdoblju od 1932. do 1933., Atilio Degrassi do 1934. godine te ponovno B. Tamaro Forlati i Attilio Degrassi 1935. godine, u suradnji s muzejskim djelatnikom Renatom Grimanijem. Ponovna istraživanja proveo je Mario Mirabella Roberti 1939. godine. Manji radovi istraživanja i rekonstrukcije na području Kazališta odvijali su se od 1940. do 1949. godine.
U prethodno navedenim godinama istraživanja otkriveni su mnogi građevni elementi rimskog kazališta, pa je slijedom toga nastao prvi tlocrtni prikaz s otkrivenim, ali i pretpostavljenim zidanim strukturama ovoga monumentalnog objekta.
U kasnijem razdoblju značajniji zahvati na Kazalištu odvijali su se od 1960. do 1973. godine, pod stručnim vodstvom Š. Mlakara. Tada su rekonstruirani i konzervirani pojedini zidovi supstrukcija gledališta, zapadni zidovi sjevernog i južnog parodosa i sjeverni perimetralni zid prostora za gledatelje. Očišćena je orkestra te odvodni kanali za oborinsku vodu, koji su pritom rekonstruirani. U potpunosti je očišćen južni dio hiposkenija, kao i kanal koji se pruža ispod ruba scene. Rekonstruiran je i temeljni zid ruba scene i orkestre, kao i prva tri reda sjedišta za gledatelje. U razdoblju od 1981. do 1986. godine izvodili su se radovi čišćenja donjeg dijela gledališta do žive stijene te je tom prilikom obavljeno i nekoliko manjih zahvata konzervacije.
Arheološki muzej Istre u Puli u proteklom je razdoblju proveo više kampanja zaštitnoga arheološkog istraživanja na Malome rimskom kazalištu. S ciljem da se iskopom obuhvati cijela površina nekada monumentalnoga antičkog zdanja, radovi istraživanja izvodili su se intenzivno s manjim prekidima od 2011. do 2022. godine. Iskop je obuhvatio gotovo cijelu površinu Kazališta, pa i šire, uključujući i antičku trobrodnu vodospremu. Pritom su istočno od Kazališta otkrivene masivne zidane strukture koje svojim rasporedom ukazuju na postojanje jednoga monumentalnog zdanja javne namjene, a koji je bio u izravnoj vezi s Kazalištem. Iz tog razloga može se zaključiti da su oba zdanja istovremenog postanka, što spada u ranije razdoblje vladavine cara Augusta (27. g. pr. Kr. – 14. g. p. Kr.), odnosno u vrijeme intenzivnih graditeljskih aktivnosti u rimskoj koloniji Poli. Moguće da je ovaj kompleks predstavljao prostor za šetnju, odmor i okrepu, osobito u vrijeme održavanja scenskih predstava u Kazalištu, a to podrazumijeva i postojanje određenih prostora za zaštitu posjetitelja od različitih atmosferskih utjecaja. Raspored zidova koji formiraju ovo zdanje navodi na zaključak o postojanju jednoga većeg otvorenog prostora omeđenog sa svih strana natkrivenim trijemom sa stupovima.
Orijentirana po dužoj osi u smjeru sjeverozapad-jugoistok, scenska je zgrada Kazališta s istoka zatvarala cijeli objekt. Pročelje scenske zgrade bilo je ukrašeno korintskim stupovima koji su se protezali na dvije etaže. Stupovi donje etaže bili su postavljeni na masivne pravokutne postamente, koji su zajedno s donjim i gornjim profilacijama mjerili oko 1,52 m u visinu. Postamenti su bili postavljeni na kamene blokove visine 0,29 m, a ovi na kameno popločenje koje se nalazilo na razini hodne površine pozornice. Bogato ukrašeno pročelje scenske zgrade predstavljalo je stalnu kulisu kazališnim predstavama. Scenska zgrada imala je sa zapadne, unutrašnje strane troja vrata, središnja veća (Porta regia) i sa svake strane po jedna manja (Porta hospitalis). Fasada je u zoni središnjih vrata pomaknuta unatrag za 1,5 m u odnosu na liniju fasade u zonama sporednih vrata pa je time pozornica kod središnjih vrata duboka 6,8 m. Na istočnome vanjskom pročelju scenske zgrade nalazila su se vrata koja su bila u istoj osi kao i središnja vrata scaenae frons. Sjeverno i južno od njih oblikovana su po jedna prostrana polukružna vrata širine 9 m. U bočne prostore scenske zgrade ulazilo se izvana kroz vrata široka 2,8 m. Nasuprot njima nalazila su se vrata kroz koja se s bočnih strana izlazilo na površinu pozornice (širina 2,6 m). Do ulaza koji se nalazio na južnoj bočnoj strani scenske zgrade stizalo se izvana stubama (kota ulaza u hodnik koji s juga vodi prema orkestri na znatno je nižoj razini od kote ulaza u zgradu). Zid koji se svojom kraćom stranom naslanja na južni zid scenske zgrade sugerira postojanje stuba. Vjerojatno su stube zajedno s ogradom bile jednim dijelom položene na taj zid. Ispod razine hodne površine pozornice Kazališta izdubljen je u živoj stijeni hiposcaenium. Služio je za posebne efekte te je izvorno bio prekriven drvenim podom. Pozornica, koja je s triju strana bila omeđena visokom scenskom zgradom, uzdiže se za 1,1 m od površine polukružne orkestre. Od izvornoga kamenog popločenja orkestre sačuvan je samo 1,9 m širok pojas uz sam rub. Orkestru je od prostora za gledatelje dijelio 1,15 m široki hodnik omeđen ogradnim zidom širine 0,6 m. Pretpostavljena visina ogradnog zida mogla je iznositi i do 1,1 m. Prema orkestri vodila su izvana dva ulazna hodnika, jedan sa sjevera i drugi s juga. Ulazi su s vanjske strane bili široki 3 m, a iznutra 2,2 m. Iznad obaju ulaza s unutrašnje strane nalazile su se lože za ugledne građane (tribunali). Četiri preostala ulaza u gledalište, a koja su se nalazila u vanjskome koncentričnom zidnom plaštu, bila su široka 3 m.
Iznad ravnine orkestre uzdiže se kameni rubnjak visine i širine 0,29 m, koji je osnova prvom redu stepenica za sjedenje. Od rubnjaka se izdizao polukružni, ljevkasto oblikovan prostor za gledatelje dubok 26,5 m. Stepenice za sjedenje bile su izrađene od velikih kamenih blokova visine 0,35 m i širine 0,75 m (prema potezu prvog reda sačuvanih stepenica in situ) postavljenih na prethodno stepenasto isklesanu živu stijenu. U svakom bloku sjedišta bile su uklesane po dvije stepenice uspona. Širina uspona sa stepenicama iznosila je 0,9 m. Prostor za gledatelje bio je podijeljen na dva kata, a na vrhu se nalazila natkrivena galerija s kolonadom. Gornji kat i galerija gledališta bili su položeni na masivne radijalne i koncentrične nosive zidove. Pet uspona dijelilo je prostor donjeg kata gledališta na 6 klinastih sektora. Usponi na donjem i gornjem katu nisu se protezali u istoj liniji. Prolazi gornjih sektora išli su naizmjenično od sredine donjih. Bilo ih je 8, a sektora 7. Donji kat gledališta imao je 16 redova stepenica, s time da se na razini zadnje stepenice nalazila hodna površina središnjega polukružnog prolaza. Procjenjuje se da je koncentrični prolaz koji dijeli prostor za gledatelje na gornji i donji kat bio širok 1,5 m. Moguće da je i drugi kat gledališta započinjao s rubnjakom visine i širine 0,29 m. Gornji kat gledališta imao je 13 redova stepenica, s time da se na razini posljednje stepenice nalazila hodna površina natkrivene galerije s kolonadom. Galerija je mogla biti široka 3 m.
Na površinu središnjega koncentričnog prolaza, koji je dijelio prostor za gledatelje na dva kata, stizalo se izvana putem hodnika, a sami izlazi u gledalište (vomitoriji) bili su orijentirani u pravcu uspona koji su se nalazili na donjem katu gledališta. Kroz zapadni i dva južna ulazna hodnika stizalo se na gornji kat gledališta izravno pomoću stuba. Na sjevernoj strani gledališta izgrađen je samo jedan ulazni hodnik sa stubama kojim se stizalo u koncentrični hodnik ispod gledališta. Iz tog hodnika izlazilo se na gornji kat gledališta kroz dva vomitorija. Upravo je tijekom zadnje kampanje istraživanja Maloga rimskog kazališta arheološki potvrđeno postojanje unutarnjega koncentričnog hodnika gledališta s ostatcima kamenog popločenja.

Na poziciji pod brojem 2 (označeno na tlocrtnom prikazu Kazališta) posjetiteljima se prezentira sjeverni dio Kazališta.

S te pozicije mogu dobiti uvid u izgled Kazališta s vanjske strane. Tu se nalazi ulaz u sjeverno krilo scenske zgrade te ulaz koji vodi u orkestru, a koji se izvorno nalazio ispod gledališta. Predstavlja se na koji je način u antičkom razdoblju bio omogućen protok ljudi koji su dolazili u Kazalište. Ovom prilikom treba spomenuti i dvije gradske cestovne komunikacije koje su omogućavale gledateljima neometan pristup Kazalištu. Jedna se odnosi na cestu koja je prema Kazalištu vodila iz smjera Dvojnih vrata, a druga iz smjera Herkulovih vrata. Prvom se stizalo do sjevernih ulaza u Kazalište, a drugom do onih južnih. Obje su ceste bile popločene velikim kamenim pločama ispod kojih se nalazio odvodni kanal. Treba spomenuti i sjeverni ulaz u gledalište koji je od svih otkrivenih ulaza u Kazalište jedini sačuvan u potpunosti. To je upravo onaj ulaz koji je zajedno sa stubama bio vidljiv već 40-ih godina 19. stoljeća i koji je A. Gnirs ponovno istražio početkom 20. stoljeća.

Do pozicije pod brojem 3 dolazi se sjevernim parodosom, odnosno ulazno-izlaznim hodnikom. To je zona polukružne orkestre.

Posjetitelji iz ove perspektive mogu detaljnije vidjeti prostorije (ili dobiti informacije o prostorijama) koje su sadržavale mehanizme za podizanje zastora. Tu se nalazi i kanal usječen u živu stijenu, dubine od 2,4 m, smješten podno pozornice, odnosno uz istočni rub orkestre. U kanalu se nalazi osam vertikalnih kamenih blokova s četvrtastim utorima u koje su se postavljali jarboli za manevriranje zastorom. Kazalište još uvijek ima sačuvan sistem odvodnje. Ispod kamenih ploča hodne površine orkestre nalaze se zidani kanali za odvod oborinskih voda. Voda se u kanale slijevala kroz pet kružnih otvora u popločenju. Ti su otvori smješteni podno pet radijalnih uspona u gledalište, a izvorno su se nalazili ispod ranije spomenutoga ogradnog zida kojim je bio formiran polukružni hodnik. Tim su hodnikom iz pravca južnog i sjevernog parodosa gledatelji stizali u prostor donjeg kata gledališta.