Sfinga: nalaz s Velikog rimskog kazališta u Puli
________________________________________________________________
U antičkom razdoblju moćne rimske države, kazališta su posjedovali gradovi s najvišom urbanom razinom. Rimska kolonija Pula (Colonia Iulia Pola Pollentia Heculanea) imala je čak dva kazališta, oba sagrađena u razdoblju ranog principata. Ono manje, ujedno i starije bilo je podignuto unutar obrambenih gradskih zidina. Rimskodobno je stanovništvo koristilo razne prigode za okupljanja radi razonode i užitka, u što spadaju i scenske predstave koje su se organizirale za vrijeme velikih religijskih svečanosti. Kako su predstave u to vrijeme posjećivali i stanovnici cijelog pulskog agera, pa i šire, bilo je nužno osigurati kazališno zdanje koje će imati velik kapacitet gledališta. Zbog relativno male površine grada te zbog nesumnjivo izrazite popularnosti scenskih predstava, u 1. st. pos. Kr. sagrađeno je još jedno, znatno veće kazalište. Ono se smjestilo na izvangradskoj površini, u blizini južnog poteza gradskih zidina, na sjevernoj padini jednog od pulskih brežuljaka, u današnje vrijeme poznatog kao Monte Zaro. Nakon što je prestalo služiti svojoj izvornoj namjeni, kazalište je postupno propadalo, postavši s vremenom ruševina. Velik udio u njegovu potpunom uništenju imao je ljudski faktor, a sve zbog potrebe za nabavkom gotovog građevinskog materijala pri gradnji novih ili adaptaciji starih objekata. Posljednja intervencija vezana za korištenje kamenih blokova Velikog kazališta u nove svrhe zabilježena je početkom 30-ih godina 17. stoljeća, prilikom gradnje mletačke utvrde na središnjem gradskom brežuljku. Mletačka je vlast izradu projekta utvrde i nadzor nad njezinom izgradnjom, koja se odvijala od 1630. do 1633. godine, povjerila francuskom vojnom inženjeru Antoineu De Villeu. U prvim dvjema godinama gradnje utvrde, De Ville je kao građevni materijal koristio veće kamene blokove s porušenog Velikog rimskog kazališta.
_______________________________________________________________
Sl. 1 Odvodni kanal Velikog rimskog kazališta u Puli.
Fotografirano odozdo s pogledom na Kuću Schram
(fotografija: T. Draškić Savić).
_______________________________________________________________
Nakon duljeg perioda stagnacije te promjene vlasti, Pula od sredine 19. stoljeća pa nadalje, kao glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije, proživljava svoj ponovni procvat. Formiranjem novih gradskih četvrti s brojnim zgradama javne i privatne namjene, Pula se naglo širi izvan perimetra gradskih zidina. Tako su se i na površini koju je zauzimalo veliko rimsko kazalište podigle nove građevine i uredile cestovne komunikacije. Zbog svih navedenih okolnosti, u današnje vrijeme na tom mjestu gotovo da nema nikakvih vidljivih tragova koji bi upućivali na postojanje jednog takvog monumentalnog zdanja kao što je bilo antičko kazalište. Zahvaljujući starim zapisima i grafičkim prikazima te zabilježenim impresijama pojedinih davnih posjetitelja Pule, dobivena su određena saznanja o građevini koja je svojevremeno, uz amfiteatar, dominirala u cjelokupnoj vizuri grada. Tako je sredinom 16. stoljeća Pulu posjetio i poznati talijanski arhitekt Sebastiano Serlio. Njegov izraziti interes za antičke građevine rezultirao je izradom prvih nacrta i tlocrta Velikog rimskog kazališta. Tada je još uvijek bio vidljiv velik dio scenske zgrade i gledališta. Stoga Serliove zabilješke predstavljaju dragocjen izvor podataka pri pokušaju vizualizacije kazališta u njegovu izvornom obliku. Znatno kasnije, tijekom druge polovice 19. i prvih decenija 20. stoljeća, pri izgradnji novih zgrada ponovno izlaze na svjetlo dana skromni ostaci zidanih struktura kazališta, a bilježe se i nalazi koji su sačinjavali dio njegova dekora. Posebno se ističe mramorni torzo cara, datiran u drugu polovicu 2. do početka 3. st. pos. Kr., za kojega se smatra da je krasio nišu na drugoj etaži središnjeg rizalita unutrašnje fasade scenske zgrade (scaenae frons). Godina 1908. posebno je značajna u pogledu prikupljanja podataka o kazalištu. Te je godine austrijski konzervator Anton Gnirs, provodeći arheološko istraživanje, izradio novi tlocrt kazališta, uzimajući u obzir Serliov tlocrt, kao i onaj koji je izradio žandarmerijski zapovjednik Hermann Schram prilikom gradnje obiteljske kuće u današnjoj Dobrilinoj 4 (tada Via Apollo 3). Temelji Kuće Schram postavljeni su 1874. godine, upravo na površini istočnog dijela scenske zgrade Velikog rimskog kazališta. Gnirsovim istraživanjem prikupljeno je tek nekoliko skromnih ostataka arhitektonske dekoracije koja je nekad pripadala scenskoj zgradi kazališta. Ovoj skupini nalaza pridružili su se i oni pronađeni 1911. godine, tijekom radova izgradnje novog i prostranijeg austrougarskog časničkog doma, naziva Marine-Kasino (danas Dom hrvatskih branitelja). Ostaci zidanih struktura scenske zgrade ponovno su ugledali svjetlo dana 2014. godine, tijekom radova iskopa za potrebe postavljanja plinskih cijevi u Dobrilinoj ulici. Evidentirani su ostaci dijela temelja sjevernog, vanjskog zida scenske zgrade s jednim odvodnim kanalom, istim onim kojeg je davno prije otkrio i zabilježio Hermann Schram.
________________________________________________________________
Sl. 2 Veliko rimsko kazalište,
tlocrt i pogled na bočni zid gledališta prema Sebastianu Serliju
(Dokumentacijski odjel AMI-ja).
______________________________________________________________
Sl. 3 Tlocrt Velikog rimskog kazališta u Puli (Gnirs 1908).
_______________________________________________________________
Podaci koje su ostavili Serlio, Schram i Gnirs te nalazi ulomaka arhitektonske dekoracije, koji se danas nalaze u Arheološkom muzeju Istre, bili su dovoljni da se stvori približna slika o veličini i izgledu većeg rimskog kazališta. Iskoristivši i prilagodivši padinu brežuljka, rimski su graditelji ljevkasto formirali polukružno gledalište (cavea) s tri etaže i galerijom na vrhu. Procjenjuje se da je gledalište moglo primiti oko 5000 gledatelja.
Možemo samo zamisliti koliko su gledatelji morali uživati u pogledu na bogato ukrašeno pročelje scenske zgrade, ispred koje su se na povišenoj pozornici odvijale kazališne predstave. Koliko je samo divljenja izazivao pogled na raskošne mramorne stupove s korintskim kapitelima raspoređenima na tri kata, na reljefno ukrašene grede, frizove i vijence, skulpture i na sve ono što se može samo pretpostaviti, a krasilo je scensku zgradu. I vanjski je dio kazališta imao reprezentativni izgled. Završni polukružni zid gledališta bio je na razini prvog i drugog kata raščlanjen nizom lučnih otvora, dok se izvana uz scensku zgradu cijelom dužinom protezao dvoetažni trijem s nizom kaneliranih stupova koji su završavali korintskim kapitelima. Koliko je ovo zdanje moralo biti impresivno ogleda se i u njegovim dimenzijama, a one su dosezale 120 m u dužinu i 85 m u širinu, dok je visina scenske zgrade na najvišoj točci, kako se procjenjuje, mjerila 32 m. Na temelju rezultata analize pronađenih ulomaka arhitektonske dekoracije, smatra se da je Veliko rimsko kazalište izgrađeno u vrijeme Flavijevaca, premda su postojala i pojedina mišljenja da je bilo podignuto već za vrijeme cara Augusta.
Prema nalazima arhitektonskih elemenata, Veliko rimsko kazalište bilo je raskošno ukrašeno uvoznim mramorom raznih provenijencija. Jedan od tih nalaza mramorni je ulomak s reljefnim prikazom sfinge, koji ovom prilikom prezentiramo
_______________________________________________________________
_______________________________________________________________
Ulomak mramornog vijenca
s reljefnim prikazom sfinge
Premda vrlo fragmentiran, među ljepše nalaze s Velikog rimskog kazališta može se uvrstiti ulomak mramornog vijenca s reljefnim prikazom sfinge. Pronađen je 1911. godine na gradilištu austrougarskog časničkog doma u Puli (Marine-Kasino), zajedno s još nekoliko ulomaka koji su pripadali dekorativnim elementima rimske arhitekture, izrađenim od mramora i kamena vapnenca. Među njima naročitu pažnju privlači dio arhitrava s reljefnim prikazima maski Silena i satira te ulomak vijenca zabata s prikazom muške kazališne maske i maske satira. Prema mjestu pronalaska, zaključuje se da su svi ti nalazi morali biti dijelovi scenske zgrade Velikog rimskog kazališta. Upravo uz površinu gdje su ulomci bili zatečeni, u antičkom razdoblju Pule prostirala se scenska zgrada kazališta s vanjskim dvoetažnim trijemom. Reljef s prikazom sfinge ističe se po materijalu od kojeg je izrađen i po koncepciji prikaza koji odudara od standardiziranog načina izrade arhitektonskih vijenaca. Vijenci su u rimskoj graditeljskoj tradiciji bili gotovo neizostavan element arhitekture, i najčešće su bili nositelji bogate reljefne dekoracije. Konzole vijenaca većinom su bile prekrivene akantovim listom. Međutim, nije neobično da su ponekad bile prekrivene figuralnim reljefnim motivima, kao što je to slučaj kod našeg vijenca na kojemu je prikazana sfinga u visokom reljefu. Najbližu paralelu nalazimo upravo na zabatnom vijencu s većeg pulskog kazališta na kojemu je središnja konzola izrađena u obliku maske satira.
Na sačuvanom ulomku mramornog vijenca, prezentiranom ovom izložbom, sfinga zauzima središnje mjesto i predstavlja istaknutu konzolu. S njene lijeve i desne strane nalaze se kazete, svaka s po jednom rozetom. Iznad kazeta pružaju se akantovi listovi koji na oba kraja završavaju u obliku trakaste spirale. Listovi akanta, od kojih je desni otučen, stisnuti su širokom trakom, smještenom iza glave sfinge. Iz trake okomito izvire palmin list. Pri dnu, neposredno uz oba krila sfinge nazire se gotovo posve uništen ukras koji podsjeća na lezbijsku kimu. Sfinga je prikazana frontalno, u sjedećem položaju i raširenih krila. Lice joj je uokvireno kosom koja se u blago valovitim pramenovima spušta prema potiljku gdje je skupljena. Na prednjem dijelu trupa sfinge nalaze se dojke, koje su odvojene širokom horizontalnom trakom na prsni i trbušni dio. Dojke na prsima povezane su s antropomorfnim dijelom sfinge, a trbušni s animalnim. Pri izradi reljefa uočava se mjestimična upotreba svrdla, koja osobito dolazi do izražaja kod rubnih dijelova vegetabilnog ukrasa i pri izradi zjenica očiju sfinge. Cjelokupni prikaz izrađen je u visokom reljefu pri čemu je postignut izrazit stupanj voluminoznosti. Za izradu ovog vijenca upotrijebljen je prokoneški mramor, koji je lako prepoznatljiv već pri pogledu prostim okom. Taj je mramor bijel sa karakterističnim prugama sivkastih ili plavkastih tonova. Potječe s otoka Marmara u Mramornom moru. Premda se mramor iz tog kamenoloma upotrebljavao stoljećima, njegova široka primjena počela je tek sredinom 1. st. pos. Kr. Cijena mu je bila prihvatljiva zbog pogodnog položaja kamenoloma koji se nalazio na sjecištu plovnih puteva, što je znatno olakšavalo transport koji se odvijao brodovima. U samom kamenolomu izrađivali su se gotovi proizvodi, ali i poluproizvodi čija se dorada zbog osjetljivosti obavljala tek na konačnom odredištu. Ponekad su se izvozili blokovi pripremljeni u potrebnoj veličini. Za pulski je vijenac najvjerojatnije korišten mramor pripremljen na potonji način, a reljef je naknadno oblikovan u lokalnoj radionici. Nalazima koji potječu s Velikog rimskog kazališta pripadaju i korintski kapiteli, također, izrađeni od prokoneškog mramora i svi su datirani u kraj 1. st. pos. Kr. Ulomak s reljefom sfinge, po svojim stilskim karakteristikama, snažnom plasticitetu te fino izrađenim vegetabilnim motivima i likom sfinge ukazuje na lokalnog majstora kamenoklesara s dobrim obrtničkim umijećem. Datira se u kraj 1. do početka 2. st. pos. Kr.
______________________________________________________________
O porijeklu sfinge
Proizašla iz mitologije drevnih civilizacija, sfinga obično predstavlja biće s lavljim tijelom, ljudskom glavom i orlovskim krilima. Od davnina čest je motiv u literarnoj, dramskoj i likovnoj umjetnosti. U rimskom je svijetu likovni prikaz sfinge prilično učestao i rasprostranjen. Prikazivana je kao samostojeća skulptura, reljefno i u slikarskom izričaju. Krasila je razne arhitektonske objekte i predmete za svakodnevnu upotrebu. Prikaz sfinge nalazi se i na rimskom novcu nastalom neposredno nakon Augustove pobjede nad Markom Antonijem i egipatskom kraljicom Kleopatrom u bitci kod Akcija 31. g. pr. Kr. Sfinga se nalazila i na prvom Augustovu osobnom pečatu, a dvije su krasile i naramenice oklopa na čuvenoj mramornoj skulpturi Augusta iz Prima Porte. Često su bile prikazivane u sklopu nadgrobnih spomenika, reljefno ili u punoj plastici, simbolizirajući čuvara duše pokojnika. Sfinga potječe iz Egipta, gdje je smatrana čuvaricom grobova egipatskih faraona. Posebno slavni spomenik je sfinga iz Gize, koja prikazuje Khephrena. Nastala je polovicom trećeg tisućljeća prije Krista. Od tada se Sfinga u Egiptu službeno prikazuje s glavom vladara s tipičnim pokrivalom za glavu kao atributom kraljevske obitelji. Na području Sirije i Mezopotamije sfinge se isključivo pojavljuju kao krilata stvorenja, za razliku od egipatskih koje su prikazivane u obliku lava s ljudskom glavom. Iz Egipta sfinga dospijeva i na područje minojske Krete, gdje s vremenom, pod utjecajem istoka, također, dobiva krila. Ovim putem sfinga stiže u svijet Grčke i Etrurije. Klasično grčko razdoblje obilježeno je standardiziranim prikazom sfinge, ona ima tijelo lava, krila ptice i glavu djevojke. Prikazivana je kao samostojeća skulptura na grobovima ili na nadgrobnim stelama pa je tada simbolizirala zaštitnicu duše pokojnika. Često je prikazivana i na keramičkim posudama, čiji su motivi općenito bili inspirirani književnim dramskim djelima s mitološkom tematikom. Kao sudionik u mitološkoj priči o tebanskom kralju Edipu, zagonetna, mudra i smrtonosna Sfinga našla je svoje mjesto u likovnim prikazima grčkih slikara keramike. Najpoznatiji je onaj prikaz kada Sfinga, smjestivši se u okolici Tebe, postavlja Edipu zagonetno pitanje: “Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a navečer na tri?” Edip je, odgovorivši da je to čovjek, koji u djetinjstvu puže na sve četiri, kad odraste hoda na dvije, a u starosti se oslanja na štap kao trećom nogom, oslobodio Tebance terora Sfinge, koja se bacila u smrt s Fikijske gore U rimskom svijetu sfinga se pojavljuje u sepulkralnome kontekstu sa zaštitničkom ulogom te u prikazivanju Edipova mita.
Među pulskim nalazima sfingi gotovo sve su funeralnog karaktera, čak i one prikazane na slavoluku Sergijevaca, spomeniku koji ima memorijalni i komemoracijski karakter. Jedini prikaz sfinge koji odudara upravo je ovaj pronađen na Velikom rimskom kazalištu. S obzirom na kontekst kojemu pripada, prikaz ove Sfinge mogao bi biti inspiriran dramskim predstavama s mitološkom temom o tragičnom tebanskom kralju Edipu.
_______________________________________________________________
Sl. 4 Ulomak friza s reljefnim prikazom sfinge i Prijapa.
Osmerokutni mauzolej u Puli (fotografija: S. Petešić).
________________________________________________________________
KATALOG
Ulomak mramornog vijenca s reljefnim prikazom sfinge
Opis: Ulomak vijenca od prokoneškog mramora s konzolom izrađenom u obliku sfinge. Sfinga je prikazana frontalno, u sjedećem položaju i raširenih krila. Lice joj je prilično oštećeno u predjelu nosa i usta te uokvireno kosom koja se u blago valovitim pramenovima spušta prema potiljku gdje je skupljena. Očne šarenice su udubljene, izvedene uz pomoć svrdla. Noge su nepotpune, prednje odlomljene do pola, a stražnje pri dnu oštećene. Na prednjem dijelu trupa sfinge nalaze se dojke, koje su odvojene širokom horizontalnom trakom na prsni i trbušni dio. Dojke na prsima povezane su s antropomorfnim dijelom sfinge, a trbušni s animalnim. Bočne kazete, koje se nalaze s obje strane konzole, ispunjene su peterolatičnim cvjetovima ispupčenog središta, šiljatih i izvijenih latica. Iznad kazeta, počevši od središnje konzole, simetrično se pružaju dvije nasuprotno izvijene akantove vitice (desna je otučena). Vitice su iza glave sfinge međusobno spojene širokom trakom. Vijenac je odlomljen sa svih strana. Bogata dekoracija vijenca izrađena je u visokom reljefu.
Inv. oznaka: A-5744.
Materijal/tehnika: mramor, klesanje.
Dimenzije: visina 16 cm, širina 33 cm, dužina 85 cm.
Nalazište: Pula, Veliki teatar 1911. Nalaz uz vanjsku fasadu scenske zgrade.
Datacija: kraj 1. st. - početak 2. st.
_______________________________________________________________
Literatura
BIERNACKI, A. B., KLENINA, E. 2018. The Image of Sphinx in Roman Sculpture from Lower Danube Fortresses, Proceedings of the First International Roman and Late Antique Thrace Conference, Bulletin of the National Archaeological Institute 44, Sofia, 259-265.
BRUN, J-P., MUNZI, P., BOTTE, E. 2017. Cuma. Il monumento funerario della “Sfinge” (A63) nella necropoli della Porta mediana, Quaderni del Centro Studi Magna Grecia 24, Studi di antichità 3, 137-164.
CESARIK, N., ŠTRMELJ, D. 2015. Sfinge iz Enone, Diadora 29, Zadar, 79-92.
ČUKA, M. 2015. Izvještaj o zaštitnom arheološkom istraživanju u Dobrilinoj ulici u Puli, u sklopu projekta “Rekonstrukcija gradske mreže plina u gradu Puli”, Ur.br. 874-1, Dokumentacijski odjel AMI-ja.
DE FRANCESCHI, C. 1881. Scoperta archeologica, La Provincia, giornale degli interessi civili, economici ed amministrativi dell’Istria 22, 16. 11. 1881., 174.
FISCHER, G. 1996. Das römische Pola, Eine archäologische Stadtgeschichte, Bayerische Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische klasse 110, München, 163-171.
GIRARDI-JURKIĆ, V. 2005. Duhovna kultura antičke Istre - kultovi u procesu romanizacije antičke Istre, vol. 1, Zagreb, 227.
GNIRS, A. 1908. L’antico teatro di Pola, Atti e memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, 24, Parenzo, 49-89.
GNIRS, A. 1911. Grabungen und Untersuchungen in der Polesana, Jahreshefte des Österreichischen Archäologischen Instituts 14, 5-44.
GOBIĆ-BRAVAR, Đ. 2006. O mramoru nadgrobnih spomenika, Reljefni prikazi na rimskim nadgrobnim spomenicima u Arheološkom muzeju Istre u Puli, Alka Starac (ur.), Monografije i katalozi 16, Pula, 201-208.
MATIJAŠIĆ, R. 1994. I teatri romani di Pola tra spettacolo e vita quotidiana, Spettacolo in Aquileia e nella Cisalpina Romana, Antichità Altoadriatiche 41, Udine, 129-145.
MLAKAR, Š. 1981. Iz inventara svjedočanstava o kazališnom životu u antičkoj Puli. Antički teatar na tlu Jugoslavije, Saopštenje s naučnog skupa 14-17. 4. 1980. Novi Sad, 91-110.
PINSET, J. 1985. Grčka mitologija, Otokar Keršovani, Opatija.
SCHWEITZER, U. 1948. Löwe und Sphinx im Alten Äegypten, Ägyptologische Forschungen 15, J. J. Augustin, Glückstadt und Hamburg.
SHARVIT, T. 2016-2017. A Marble Sphinx Statue from Horvat Omrit, Israel Museum Studies in Archaeology Vol. 8, 97-115.
STARAC, A. 2009. Od ulomka do rekonstrukcije, Katalog izložbe Arheološkog muzeja Istre 78, Pula.
STARAC, A. 2013. Funerary Sculptures in Istria: Animal and Mythological Figures, Funerary Sculpture of the western Illyricum and Neighbourin
VUKOVIĆ, P. 1997. Dva ulomka rimskog arhitekturnog reljefa iz Pule, Peristil: Zbornik radova za povijest umjetnosti Vol. 40, Br. 1, 5-20.
________________________________________________________________
Sfinga: nalaz s Velikog rimskog kazališta u Puli
Izložba
Carrarina ul. 4, Pula
Prozor u prošlost
25. 10. 2022. – 24. 1. 2023.
Autorica izložbe i teksta: Silvana Petešić
Organizator i izdavač: Arheološki muzej Istre
Za organizatora i izdavača: Darko Komšo
Uredništvo: Darko Komšo, Adriana Gri Štorga, Katarina Zenzerović
Autor postava, grafičko oblikovanje: Vjeran Juhas
Crtež: Ivo Juričić
Autori fotografija: Vjeran Juhas, Tanja Draškić Savić, Silvana Petešić
Restauratorski zahvati: Đeni Gobić-Bravar
Koordinatorica izložbe: Monika Petrović
Prijevod na talijanski: Elis Barbalich-Geromella
Prijevod na engleski: Neven Ferenčić
Lektorica za hrvatski jezik: Milena Špigić
Korektura : Adriana Gri Štorga, Milena Špigić, Katarina Zenzerović,
Giulia Codacci-Terlević
Tisakt: MPS Pula
Naklada: 500
Pula, 2022.