Četvrt sv. Teodora u Puli
Na ovom je mjestu od 2005. do 2009. godine Arheološki muzej Istre provodio zaštitno arheološko istraživanje (1). Arheološki radovi, koji su obuhvatili površinu od približno 4.000 m², s najvećom dubinom iskopa od oko osam metara, rezultirali su otkrićem brojnih materijalnih ostataka iz različitih kulturnih razdoblja tijekom tri tisuće duge povijesti grada Pule.
Histarsko razdoblje
Oko izvora pitke vode pronađeni su najstariji tragovi grada. Ovdje su niknule prve jednostavne histarske kuće, izgrađene u tehnici suhozida, s drvenom nadgradnjom oblijepljenom glinom. Brojni arheološki nalazi ukazuju na kontinuitet korištenja od XI. do I. stoljeća pr. Kr. (2). Fibule, kao mogući zavjetni darovi, upućuju na mogućnost da se prostor oko izvora vode štovao kao svetište već u histarskom razdoblju.
Rimsko razdoblje
Cijelom površinom arheološkog lokaliteta rasprostiru se rimske građevine. Najstarije su izgrađene neposredno po osnutku rimske kolonije Pole (46. - 45. g. pr. Kr.), a srušene su nakon požara krajem V. st. pos. Kr. (3-5).
U jugoistočnom dijelu nalaze se ostaci sakralnog kompleksa. Usred otvorenog, zidovima ograđenog posvećenog prostora (area sacra), s bunarom nastalim na izvoru pitke vode, očuvani su masivni zidovi s karakteristikama hrama. Taj se hram povezuje s ranije pronađenim natpisom koji govori o izgradnji Herkulova svetišta. Pronalaskom kamenog bloka s reljefnim prikazom toljage, jednim od simbola Herkula, definitivno je potvrđeno da se na ovom prostoru nalazio hram posvećen tome mitskom junaku, zaštitniku rimske kolonije Pole (6).
Zapadni dio lokacije zauzimaju ostaci dijela raskošno uređene gradske stambene kuće (domus). Oko središnjeg dvorišta otkriveno je više prostorija različitih namjena, s nalazima fresaka, štukatura, mramorne dekoracije i mozaika (7-12). Kuća je u svom južnom dijelu imala vlastitu kupaonicu i saunu s ložištima. U dijelu jedne od prostorija sačuvano je malo kućno svetište s crno-bijelim mozaikom koji sadrži prikaz žrtvenika i stilizirane školjke te natpis "Salus", što je ime rimske božice zdravlja (13).
Istočno od domusa prostiru se ostaci javnih termi (thermae publicae). Mnogi su dijelovi ovoga objekta nakon njegova rušenja u V. st. pos. Kr. sekundarno iskorišteni pri kasnoantičkoj gradnji.
Na površini dijela termalnog i hramskog kompleksa pronađeno je 2.119 većinom cijelih amfora pa je to njihovo najveće kopneno nalazište na svijetu (14). Nakon što se njima više nije prenosilo vino, amfore su u toj zoni korištene prilikom građevinskih zahvata, za potrebe drenaže i nivelacije neravnog terena.
Premda različitih namjena, sva tri spomenuta rimska kompleksa predstavljala su dijelove iste cjeline vezane uz kult vode, čistoće i zdravlja.
Kasnoantičko i srednjovjekovno razdoblje
U razdoblju kasne antike (V. - VII. st. pos. Kr.) ovaj se prostor koristio za proizvodnju maslinovog ulja. Istodobno, iznad krajnjeg južnog dijela rimskih termi podignuta je jednobrodna ranokršćanska crkva. O njenom unutrašnjem uređenju govore brojni nalazi dijelova kamenog crkvenog namještaja ranokršćanskih i predromaničkih obilježja, od kraja V. do početka IX. stoljeća (15-16). Ta je crkva srušena najkasnije u XV. st., kada na njenom mjestu nastaje znatno prostranija crkva sv. Teodora.
Kasnosrednjovjekovno i novovjekovno razdoblje
Kasnogotička crkva sv. Teodora s pripadajućim ženskim benediktinskim samostanom sagrađena je 1458. godine. Cjelokupni sakralni kompleks sastojao se od crkve, zvonika i zgrade samostana s otvorenim dvorištem. U tom kontekstu pronađen je znatan broj dijelova glaziranog stolnog posuđa (17). Izvan crkve je pronađeno groblje, a u crkvi je otkriveno 11 grobnih kripti, u kojima su bile brojne svetačke medaljice (18). Crkvu i samostan sv. Teodora redovnice su napustile 1789. godine, a uništeni su 1873., tijekom izgradnje austrougarske vojarne.
U XX. stoljeću, između dva svjetska rata, u dvorištu je sagrađena skladišna zgrada tvornice duhana, koja je 2002. godine izgorjela u požaru.