Spa na rimski način

______________________________________________________________

U Rimskom je Carstvu održavanje higijene, odnosno kupanje i odlazak u kupelji
(thermae i balnea) bio važan ritual za sve slojeve društva. Bila je to neka vrsta
društvene aktivnosti, a kupelji su bile i žarišna točka gradskog života. Mnogi antički pisci i pjesnici (Plaut, Plutarh, Ciceron, Plinije St. i Ml., Juvenal, Marcijal, Seneka…) donose podatke o kupeljima, ali ponajviše zanimljive anegdote koje su se odvijale u tim građevinama.  Rimske kupelji bile su mjesto za kupanje, relaksaciju, druženje, ali i mnogo više od toga. Izgrađene su u velikom broju diljem Rimskog Carstva, od Italije do istočnih  provincija, od Britanije do Sjeverne Afrike. Razlikuju se privatne i javne gradnje. Privatne i javne kupelji mogle su biti veoma raskošne, kao što su primjerice Trajanove,
Karakaline i Dioklecijanove carske terme u Rimu te Hadrijanove kupelji u Lepcis
Magni (sl. 1-3).

Građevine su uobičajeno slijedile sličnu prostornu shemu koja je ponajprije bila vezana uz tehničke razloge povezane uz protok toplog zraka odnosno uz sustav grijanja, a to je ujedno i olakšavalo snalaženje kupača koji su ih mogli posjećivati u različitim gradovima diljem Carstva. Naime, standardan slijed prostorija bio je tepidarij – kaldarij – frigidarij, gdje je kaldarij imao najvišu temperaturu zraka i poda prostorije.

______________________________________________________________

_________________________________________________________________

_______________________________________________________________

Povijesna pozadina

Kupelji nisu izum Rimskog Carstva. Kupanje, kao čišćenje u vjerskim, društvenim i pogrebnim obredima, ali i za osobnu higijenu, potvrđeno je na području Mediterana još od prapovijesti. U Grčkoj su još od 5. st. pr. n. e. poznate javne građevine namijenjene kupanju (balaneion). Ipak, one su za razliku od rimskih korištene za praktične namjene: osobnu higijenu povezanu s fizičkom i duhovnom relaksacijom, dok su one rimske bile puno više od toga te su poprimile značajno veće razmjere. Razvoj kupelji bio je potaknut i značajnim napretkom koji su Rimljani ostvarili na području graditeljstva (uvođenjem opus caementicum koji je bio vitalan za gradnju cementnih svodova i monumentalnih prostorija), inženjerstva i sustava grijanja. Prekretnica je bio izum hipokausta, sustava grijanja prostorija koji se dobiva zahvaljujući kruženju vrućeg zraka iz ložišta u prostor ispod prostorije koju se zagrijavalo. Pod te zagrijavane prostorije bio je podignut na keramičke stupove, tzv. suspensurae (sl. 4). Osim grijanih podova, Rimljani su grijali i zidove iznutra pomoću šupljih keramičkih opeka (tubuli). Na taj je način održavanje temperature u prostorijama namijenjenim znojenju i toplim bazenima bilo puno efikasnije. Najraniji primjer hipokausta pronađen je u kupelji iz Fregellae, a datira se u početak 2. st. pr. n. e. ili eventualno 3. st. pr. n. e. što pomiče vremensku granicu pojave ove tehničke inovacije. Naime, dotada su antički izvori pronalazak pripisivali Gaiusu Sergiusu Orati koji je živio između kasnog 2. i ranog 1. st. pr. n. e. Važna stavka prilikom gradnje kupališta bila je i blizina tekuće vode. To je omogućeno izgradnjom akvedukata i razvojem gradske vodoopskrbne mreže kroz sustav za provođenje i odvodnju vode. U pisanim izvorima spominju se dva naziva za kupelji, balnea (s izvedenicama) i thermae. Do danas većina autora nije usuglašena oko njihova točnog značenja, odnosno oko njihovih razlika. Konfuzija je uzrokovana i činjenicom da i među antičkim izvorima nema konzistentnosti oko uporabe ovih izraza. Međutim, može se reći da se pojam balneum koristio za manje i skromnije ukrašene kupelji koje su se često, no ne nužno, nalazile u privatnom vlasništvu dok su thermae označavale luksuzno dekorirane građevine. Još jedna razlika je i što se izraz thermae počinje koristiti tek od 1. st. n. e. kada zapravo i započinje učestalija gradnja monumentalnih luksuznih kupališnih zdanja. Značajnija popularnost kupelji u Rimskom Carstvu započinje krajem Republike, u 1. st. pr. n. e., a u sljedećim stoljećima samo jača. Može se reći da je 2. st. n. e. zlatno doba izgradnje i upotrebe kupelji u čitavom Carstvu. Njihova popularnost ne jenjava ni u kasnoj antici pa tako imamo kupališta koja su bila u upotrebi sve do 6. – 7. st. n. e

_________________________________________________________________

                      Običaji vezani uz odlazak u kupelji

Uobičajen raspored u kupeljima, a koji je postao norma u 1. st. n. e., podrazumijevao je napredovanje kroz niz različito grijanih i namještenih prostorija. Nakon svlačenja u apoditeriju (apodyterium), a koji je bio opremljen klupama i nišama za odlaganje odjeće i osobnih stvari, kupač je najčešće započinjao utrljavanjem ulja na tijelo i laganim vježbama u dvorištu – palestri (palestra). Sportske aktivnosti bile su važna komponenta posjeta kupeljima. Nakon vježbanja skidao se znoj i prljavština s metalnim strigilom (strigilis) u prostoriji zvanoj destrictarium. Kupač bi se nakon toga uputio u tepidarium (prostorija s ugrijanim zrakom) koji je služio za aklimatizaciju prije ulaska u caldarium (topla prostorija). U kaldariju se nekad nalazio i laconicum (vrući, suhi odjeljak, slično današnjoj sauni) korišten za intenzivno znojenje kao i sudatorium (prostorija za znojenje). Temperatura zraka u prostoriji iznosila je oko 50 °C, dok je pod kaldarija bio zagrijavan do otprilike 60 – 65 °C. Unutar prostorije nalazio se jedan ili više bazena s vrućom vodom, a kupači su se u prosjeku zadržavali 15 do 30 minuta. Kaldariji su zato morali biti smješteni neposredno uz peći iz kojih je topli zrak zagrijavao komore hipokausta smještene pod njima. U kupeljima je postojala i prostorija s bazenom s hladnom vodom (frigidarium), te često veliki bazen na otvorenom (natatio). Osim spomenutih prostorija, ovisno o veličini kupelji, one su mogle imati dodatne sadržaje kao što su prostorije za masažu, brijačnice, knjižnice, prostorije za čitanje poezije kao i raskošne vrtove s fontanama.  Odlazak u kupališta bio je svakodnevna aktivnost. Običaj je bio da se nakon završenog posla popodne provede u kupelji, u relaksaciji i druženju prije glavnog obroka, večere. Najviše ljudi u kupelji je odlazilo između podne i pet, ali bilo je i onih koje su bile otvorene noću. Ulazak u kupališta bio je besplatan ili se plaćala tek simbolična cijena (quadrans) te je na taj način svima bio omogućen ulazak. Posjetitelji su najčešće sa sobom nosili svoje ručnike, spužve, bočice (aribaloi) s uljima za utrljavanje na tijelo, kao i bočice s mirisima te strigile (strigilis) za skidanje ulja, znoja i nečistoća s tijela (sl. 5). Oni bogatiji u kupališta su dolazili u pratnji barem jednog roba koji im je asistirao i brinuo o njihovim potrebama. Bilo je i onih koji su dolazili s cijelom svitom pomoćnika kako bi dodatno ukazali na svoj status u društvu (sl. 6). Poznato je da su u kupalištima ordinirali lopovi pa je jedna od zadaća robova bila i čuvanje odjeće i vrijednih stvari svojeg gospodara. Kao što je već više puta napomenuto, odlazak u kupelji za Rimljane značio je puno više od pukog zadovoljavanja higijenskih potreba. Kupelji su bile idealno mjesto za odmor i razonodu, ali i za dogovaranje i sklapanje poslova, sastajanje s klijentima,primanje i davanje pozivnica za večeru kao i za bavljenje političkom propagandom. Još jedna od stavki koju saznajemo iz pisanih izvora (Marcijal) jest da se u kupalištima pilo i jelo. U pravilu ljudi se nisu napijali i prejedali, ali obje aktivnosti su zabilježene.Kako se najčešće u kupeljima boravilo prije večere mogle su se jesti kojekakve grickalice (jaja, salata, orašasti plodovi i sl.). U Herkulaneju su ostali sačuvani ostaci teksta na zidu zgrade pokraj predvorja jednog kupališta na kojem se nalazi popis proizvoda i cijena što sugerira da je tamo bio smješten privremeni štand za hranu. U starijim kupeljima, u vrijeme Republike, postojale su odvojene, duplirane, prostorije za muškarce i žene ili ako je kupalište bilo manjih dimenzija, odlazilo se u različitim terminima. U rano carsko vrijeme situacija se mijenja te imamo pisane izvore koji spominju i mješovito korištenje kupelji. Međutim, od cara Hadrijana nadalje pokušava se ediktima zabraniti ovaj trend koji je unatoč zabranama opstao i u doba pojave kršćanstva.

Stakleni aribali i strigili te ritual odlaska u kupelji

 Već je prethodno spomenuto da je za odlazak u kupelji bila neophodna oprema koju su posjetitelji nosili sa sobom. Važan dio tog toaletnog pribora kod muškaraca i žena činili su aribali i strigili. Nošeni su zajedno na brončanom lančiću ili dršku, ovješeni o zapešće ili pojas kupača. Aribali su mogli biti metalni ili stakleni i u njima su se čuvala razna dragocjena ulja koja su se nanosila na tijelo nakon uklanjanja odjeće u svlačionici, a prije odlaska u vježbalište. Nakon znojenja u lakonikumu ili sudatoriumu posjetitelj je mogao ići u posebnu sobu (destrictarium) u kojoj je strigilom skidao, strugao nečistoće s tijela. Opetovano nanošenje ulja na tijelo bilo je uobičajeno. Dakle, osim prije vježbanja, ulje se nanosilo tijekom boravka u kupeljima te na samom kraju kada je često bilo popraćeno i masažom kao završnim ritualom kupanja. Nakon masaže tijelo se naknadno strigilom čistilo od nečistoća.

Stakleni aribali

Stakleni aribali svoje uzore imaju u starijim polikromnim primjercima od staklene paste iz Egipta te u grčkim metalnim i keramičkim oblicima kojima i duguju ime. Grčki primjerci su također služili kao recipijenti za pohranu raznih kozmetičkih pripravka za njegu tijela. O njihovu značaju i funkciji svjedoče nam brojni oslikani prikazi na brojnim keramičkim posudama i kamenim spomenicima.  Pronađeni su u gotovo svim dijelovima Rimskog Carstva što svjedoči o njihovoj širokoj primjeni kao dijela toaletnog pribora, ali i kao pogrebnih priloga. Naime, dobar dio spomenutih aribala pronađen je u grobnim cjelinama, nerijetko zajedno sa strigilima.  Aribali su gotovo isključivo rađeni u tehnici slobodnog puhanja, međutim, ima i ranih luksuznih primjeraka koji su nastali puhanjem u dvodijelni reljefno ornamentirani kalup. Klasični tip aribala (forma Isings 61) karakterizira kuglasto tijelo izrađeno od tankog prozirnog plavkasto-zelenkastog stakla, kratak cilindrični vrat, zaravnjeno do blago konkavno dno te dvije aplicirane ručke na vratu i ramenu. Obod je mogao biti dvostruko presavijen (tipa ovratnik) te prstenast ili trokutast u presjeku. Ima primjeraka i s nešto debljim stijenkama te onih ukrašenih rebrima, zatim urezivanjem horizontalnih traka kao i apliciranjem staklenih niti.  Aribali klasičnog tipa s dvostruko presavijenim obodom i ručkama apliciranim na vratu i ramenu, kakvom pripadaju i naši primjerci (kat. br. 1 i kat. br. 2), pojavljuju se vrlo rano, tijekom prvih desetljeća 1. st. n. e., ali najveći broj ih se datira u drugu polovicu 1. i početak 2. st. n. e. Mjesto produkcije veže se uz istočnomediteranski prostor, uz obale Male Azije. Rad istočnomediteranskih radionica su i aribali koji u presjeku imaju prstenast ili trokutast obod te jednako izvedene ručke kao prethodni. Datiraju se u drugu polovicu 1. i 2. st. n. e. Osim ovih grupa aribala zabilježeni su i oni čije se porijeklo veže uz zapadne radioničke krugove (poglavito uz rajnske i italske). Produkcija pojedinih grupa aribala seže sve do 4. st. n. e., a zabilježeni su i primjerci koji nemaju kuglastu formu tijela.

 Strigili
Strigil, kao obavezan dio pribora za kupanje, rađen je najčešće od bronce, rjeđe od željeza, a poznati su pojedini primjerci izrađeni od kosti, drveta i stakla. Sastojao se od ravne ručke (capulus) i gornjeg zakrivljenog konkavnog dijela (ligula) koji je bio blago zaobljenih rubova kako bi se olakšalo skupljanje nečistoće s tijela. Oblik je ostao gotovo nepromijenjen od prvog pojavljivanja u 5. st. pr. n. e. pa sve do kraja 3. st. n. e. kada polako izlazi iz upotrebe. Porijeklo se vezuje uz prostor Grčke gdje su ih najčešće koristili atlete nakon bavljenja sportom, skidajući sa sebe nanesena ulja pomiješana s nakupljenim znojem i nečistoćama.  Upotrebljavali su ga muškarci i žene, a osim što se koristio kao predmet za održavanje higijene tijela, korišten je i u medicinske svrhe te za skidanje voska nakon depilacije. Čest je prilog među grobnim inventarom. Prikazi načina korištenja strigila vidljivi su kroz različite umjetničke medije (u skulpturi, (vaznom) slikarstvu, na mozaicima…).  U početku su strigili izrađivani kovanjem te su imali oblik kružne pločice s ravnim drškom. Lijevanjem dobivaju oblik žlice, a gornji se dio lomio skoro pod pravim kutom. Držak se izrađivao od dviju paralelnih vrpci koje su mogle biti razmaknute od nekoliko milimetara do centimetra. Postoje i primjerci s cilindričnim dršcima. Strigili su mogli biti bez ukrasa, ali kada su ukrašavani, radilo se o urezivanju motiva kao što su obični ravni i zakrivljeni, zatim florealni, maske, a ponekad su dršci figuralno oblikovani. Neki su strigili imali urezana imena i pečate vlasnika ili proizvođača.  Strigili iz fundusa Muzeja jednostavno su ukrašeni urezivanjem motiva u obliku slova I na ručkama (kat. br. 3), dok za strigil bez sačuvane ručke (kat. br. 4) nije poznato je li bio ukrašen

1. Aribal kuglasta tijela izrađen od tankog prozirnog plavkasto-zelenkastog stakla. Karakterizira ga
kratak cilindrični vrat, dvostruko presavijen obod tipa „ovratnik“ te dvije kratke, tanke trakaste ručke
aplicirane na vratu i ramenu.
Inv. oznaka: A-4898
Nalazište: nepoznato
Dimenzije: visina 6,9 cm; širina 6,15 cm; promjer oboda 2,9 cm
Materijal/tehnika: staklo, slobodno puhanje
Datacija: 1. st.

2. Rekonstruirani aribal kuglasta tijela izrađen od prozirnog plavkasto-zelenkastog stakla. Karakterizira
ga kratak cilindrični vrat, dvostruko presavijen obod tipa „ovratnik“ te dvije kratke, tanke trakaste ručke
aplicirane na vratu i ramenu.
Inv. oznaka: A-30010970
Nalazište: Medulin, Burle, nekropola, 1999./2000. g., grob 28
Dimenzije: visina 7,2 cm; širina 6,6 cm; promjer oboda 3,0 cm
Materijal/tehnika: staklo, slobodno puhanje
Datacija: 1. – poč. 2. st.

3. Četiri strugača (strigilis) od bronce, okačeni na kružni, brončani obruč pravokutnog presjeka. Obruč
je otvorenih krajeva. Strugači su različitih veličina, ali odlomljenih vrhova „žlice“ (ligula). Završetak ručke
svakog strigila ukrašen je urezivanjem motiva u obliku slova I.
Inv. oznaka: A-3087
Nalazište: nepoznato
Dimenzije: visina s obručem 25,6 cm; sačuvana visina strigila 17,5; 11,9; 15,8; 15,8 cm; promjer obruča 10 cm
Materijal/tehnika: bronca, lijevanje
Datacija: 1. st.

4. Brončani strugač (strigilis) s jako savinutim gornjim dijelom (ligula). Nedostaje ručka.
Inv. oznaka: A-5366
Nalazište: Pula, nekropola, Monte Ghiro
Dimenzije: sačuvana visina 10,3 cm; širina 2,45 cm; dubina strugala 0,75 cm
Materijal/tehnika: bronca, lijevanje
Datacija: 1. st.