Svjetiljka iz crkve Sv. Andrije u Betigi - 3D model muzejskog predmeta - ''I bi svjetlo''

Arheološko istraživanje samostanskog kompleksa
sv. Andrije

Betiga je malo mjesto pokraj Barbarige, danas slabo naseljeno. Ime je dobilo prema obitelji Bettica, vjerojatno španjolskog podrijetla. Ova obitelj, zabilježena u Vodnjanu od 1520., na tom je području imala svoje posjede. No, Betiga ima znatno stariju povijest što se daje naslutiti po pronađenim ostatcima rimske ladanjske vile, kasnoantičke – ranosrednjovjekovne građevine, starokršćanske crkve sv. Agneze i samostanskog kompleksa sv. Andrije.

Danas svakako najznačajniji arheološki obrisi su ostatci monumentalnoga samostanskog kompleksa sv. Andrije koji se nalaze nešto južnije, na kraju naselja Betiga. Kompleks je u potpunosti istražen od strane Arheološkog muzeja Istre. Zaštitna arheološka istraživanja od 1973. godine, te sustavna istraživanja i konzervacija in situ većeg dijela kompleksa obavljena su od 1975. do 1979. godine pod vodstvom dr. Branka Marušića, a terensku dokumentaciju izradile su Kristina Mihovilić i Fina Juroš-Monfardin.

Arheološkim istraživanjima zaključeno je da jezgru samostanskog kompleksa čini trolisna kapela (cella trichora) s početka 5. stoljeća, raščlanjena lezenama i ukrašena crno-bijelim podnim mozaikom. Uništeni oltarni grob ukazuje na njezin prvobitni memorijalni značaj. Trobrodna bazilika iz prve polovice 5. stoljeća, u koju je uklopljena spomenuta kapela, ima pravokutan tlocrt. Srednji brod je ukrašen višebojnim mozaičnim podom s natpisima donatora u medaljonima. Uz južnu stranu bazilike, u 7. stoljeću, podignuta je krstionica s polukružnom apsidom na unutrašnjoj te trokutnom apsidom na vanjskoj površini. Četverokutna grobna kapela podignuta je južno od krstionice u 8. stoljeću. Zapadno od bazilike, u drugoj polovici 5. stoljeća izgrađen je samostan koji je povezan u cjelinu s crkvenim kompleksom. Samostan se sastoji od atrija s cisternom koji je okružen porticima, glavnim ulazom i drugim prostorijama u kojima su živjeli redovnici. Samostan s crkvom napušten je u 13. stoljeću.

Tijekom 1996., zbog učestale devastacije ovog arheološkog lokaliteta, pripremljena je i realizirana detaljna dokumentacija valorizacije spomenika. Novi plan zaštitite samostanskog kompleksa sv. Andrije vodila je Fina Juroš-Monfardin, kustosica Arheološkog muzeja Istre. I danas Arheološki muzej Istre skrbi o lokalitetu povremenim nadzorom i čišćenjem.

_________________________________________________________________________

 _________________________________________________________________________

Svjetiljke

Svjetiljke su vrlo raširena kategorija nalaza, no zbog fragmentiranosti teško su raspoznatljive kao određena tipološka forma. Njihova funkcija rasvjetnih tijela je šira pa ih nalazimo u različitim sakralnim i profanim objektima. Njima se osvjetljavao prostor skromnih seoskih crkvica kao i raskošnih katedrala, a u manjoj mjeri profanih objekta za javne i privatne namjene. O njihovoj važnosti i svakodnevnoj upotrebi svjedoče i umjetnička djela koja prikazuju različite vrste svjetiljki, npr. bikonične i ljevkaste. Tako npr. vrsno zlatarsko djelo iz 1380., škrinja sv. Šimuna u istoimenoj zadarskoj crkvi, na tri reljefa prikazuje svjetiljke. Također mnogo prikaza nalazimo na freskoslikarstvu 13. do 15. stoljeća: na primjer freska s prikazom sv. Katarine koja u ruci drži bikoničnu svjetiljku nalazi se u crkvi Santa Maria Assunta u Miljama (13. stoljeće); a u kapeli Scrovegni u Padovi (početak 14. stoljeća) Giottov ciklus fresaka također prikazuje, ovaj put ljevkaste svjetiljke.

Prototip visećih svjetiljki s ručkicama potječe iz ranosrednjovjekovnih levantskih radionica 6. i 7. stoljeća koje su služile su kao uzor u kasnijim venecijanskim radionicama 14. do 16. stoljeća. Svjetiljka bikoničnog tipa s apliciranim ručkicama (tzv. islamski tip) ima ishodište među orijentalnim prototipovima. Najzastupljeniji je oblik tijekom ranog i kasnog srednjeg vijeka. U različitim varijacijama forme seže do početka 18. stoljeća.

Svjetiljke su obično imale po tri ručke koje su služile za provlačenje uzice za njihovo vješanje, a mogle su imati i glatke stijenke bez aplikacija. Takve svjetiljke bile su učestale u Hrvatskoj na području Dalmacije (Zadar, Split, Dubrovnik), u Sloveniji, Italiji, Španjolskoj, južnoj Francuskoj te na cijelom istočnom Jadranu, odnosno općenito na Mediteranu.

Poznato je da su rasvjetna tijela uglavnom stajala u apsidalnom dijelu crkve. Bikonične svjetiljke mogle su biti obješene na metalni lanac pojedinačno ili su, zahvaljujući svom obliku, zbog prstenasto zadebljanog dna, mogle funkcionirati kao samostojeće rasvjetno tijelo. Ljevkaste svjetiljke s izduženom drškom zahtijevale su uporabu metalnog nosača (grč. polykandilon).

_________________________________________________________________________

 _________________________________________________________________________

Konzervatorsko-restauratorska obrada i izrada 3D modela muzejskog predmeta

Konzervatorsko-restauratorska obrada muzejske građe s lokaliteta Betiga / Sv. Andrija uključuje provođenje preventivne i kurativne zaštite na arheološkom staklu pronađenom tijekom arheoloških istraživanja provedenih 1977. godine. Kurativna zaštita je konzervacija provedena prvenstveno zbog vidljivog uznapredovanja procesa devetrifikacije. Provedena je također i restauratorska obrada arheološkog stakla za potrebe privremene izložbe i arheološke obrade građe. Tijekom 2016. godine izvršena je kurativna obrada, tj. preventivno čišćenje i konsolidacija na 328 ulomaka stakla s ciljem stabiliziranja i usporavanja daljnjeg propadanja arheološke građe. Konsolidacija je izvedena zbog većih oštećenja (ljuštenje slojeva), odnosno oštećenja uzrokovanih neprikladnim klimatskim uvjetima u kojem je materijal smješten. Za potrebe obrade građe te radi izlaganja i prezentiranja iste, pregledana je cjelokupna staklena građa. Pregledom građe uočeno je minimalno pet svjetiljka po tipologiji viseće bikoničnog tijela tzv. islamski tip. Ulomci su sortirani po tipologiji i fakturi te su nakon detaljnog pregledavanja ulomaka odvojeni ulomci koji se spajaju. Stakleni ulomci su zalijepljeni dvokomponentnim epoksidnim ljepilom.

_________________________________________________________________________

Od cjelokupne staklene građe s lokaliteta Sv. Andrija odlučeno je prezentirati ovu rijetku i vrlo fragmentiranu svjetiljku. Ulomci svjetiljke očišćeni su od nečistoće, zalijepljeni i parcijalno nadograđeni radi stabilnosti. Izrađena je i nedostajuća ručkica epoksidnom smjesom. Poteškoća je bila u izradi cjelokupne rekonstrukcije predmeta zbog nedostataka elemenata tj. punog profila. Bilo je raznih pokušaja izrade predmeta u glini, zatim epoksidnom smjesom, no rezultati nisu bili zadovoljavajući.

_________________________________________________________________________

Srećom, brzi razvoj aditivnih tehnologija, koje nisu zaobišle ni arheoloških svijet, pomogao je u pronalaženju načina prezentacije predmeta. Poznato je da se sve više koristi 3D tehnologija za istraživanje i dokumentiranje predmeta kulturne baštine. Ona omogućava skeniranje, analizu te digitalnu rekonstrukciju predmeta. Korištenjem 3D tehnologije mogu se dobiti zanimljivi načini prezentacije arheoloških nalaza, kao što je interaktivni 3D model i hologramska animacija, a također i 3D faksimil.

Trodimenzionalni model može se koristiti kao taktilno muzeološko pomagalo, kao suvenir ili za izlaganje umjesto originala u slučaju da je nalaz iz nekog razloga ugrožen. Za izradu trodimenzionalnog modela, može se upotrijebiti jednu od sljedećih metoda: preuzimanje gotovog modela s interneta; nacrtati puni trodimenzionalni objekt od samog početka; skenirati postojeći objekt. U ovom slučaju bilo je moguće jedino izraditi početni oblik (tehnički crtež). Sljedeći korak bila je izrada trodimenzionalnog geometrijskog modela u CAD programu (Computer Aided Design) i spremanje u STL (Standard Tessellation Language) datoteku koja sadrži niz naredbi (G-kod) za izvođenje procesa izrade tog modela. Model je bilo potrebno pripremiti za tisak u Ultimaker Cure programu, jer mora imati „hermetički“ oblik sa zatvorenom monolitnom površinom, bez praznina, što jasno razdvaja unutarnji i vanjski dio modela. Za izradu proizvoda karakteristično je da se pomoću ekstrudera s grijačem topi polimerni filament i slaže sloj po sloj sve dok predmet nije završen. Trodimenzionalni model svjetiljke izrađen je u 35 sati printanja u Ultimaker 3D pisaču. Nakon što je 3D faksimil izrađen uslijedila je priprema za postavljanje originalnih ulomaka u model te lijepljenje pvc ručkica čija je uloga držanje lanca za prezentaciju u izložbenoj vitrini.

_________________________________________________________________________

Katalog

Osam ulomaka viseće svjetiljke bikoničnog tijela tzv. islamskog tipa, s radijalno raspoređenim ručkicama za vješanje. Sačuvane su dvije od izvorno tri ručkice, izrađene su od prozirnog bezbojnog stakla blage zagasito smeđe nijanse. Staklene niti dekorativno su aplicirane vodoravno i koso na vratu svjetiljke, dok su ručkice ukrašene pravilno razmještenim četvrtastim udubinama nalik ribarskoj mreži. Obod ljevkastog oblika je razvučen lagano prema vani, dok je kružno dno konično te uvučeno, a izvana je ojačano punim kružnim prstenom.

Inv. oznaka: AMI-S-6872
Materijal / tehnika izrade: staklo / lijevanje, apliciranje ručkica i ukrasnih niti
Dimenzije: ulomci svjetiljke, pretpostavljena visina = 14,6 cm; promjer ušća: 11,5 cm; promjer dna: 9 cm
Nalazište : Betiga, crkva sv. Andrije, oltarni grob, u malteru na nivou mozaika (Branko Marušić, 30. 9. 1975.)
Datacija : XIII. stoljeće

_________________________________________________________________________

Literatura

DAVISON, S. 2006. Conservation and restoration of glass. Oxford.

FADIĆ, I.; PEROVIĆ, Š. 2017. Terminološki rječnik antičkog staklarstva, Zadar.

FAY-LEINO, R. 2016. 3D Imaging in Cultural Heritage: A Conservators Point of View; https://www.theseus.fi/bitstream/handle/10024/113134/Rachel%20Fay-Leino%20Thesis.pdf?sequence=1&isAllowed=y [19. 12. 2019.].

JOVIĆ GAZIĆ, V. 2016. Kasnosrednjovjekovne staklene svjetiljke iz Zadra, Archeologia Adriatica, Zadar.

JOVIĆ GAZIĆ, V.; ŠTEFANAC, B. 2018. Staklene svjetiljke kroz vrijeme: Staklene svjetiljke u Hrvatskoj od 1. do 19. stoljeća, Zadar.

Barbarige (arheološka analiza sa skicom zaštite spomeničkih cjelina), AMI 1996. (Ur. br. 654 od 19. 8. 1996.)

KOOB, P. S. 2006. Conservation and care of glass objects, Corning.

MARUŠIĆ, B. 1974. Istarska grupa spomenika sakralne arhitekture s upisanom apsidom, Histria archaeologica 5, Pula, 1-191.

MARUŠIĆ, B. 1978. Kršćanstvo i poganstvo na tlu Istre, Arheološki vestnik 29, Ljubljana, 549-572.

MARUŠIĆ, B. 1982. Novija arheološka istraživanja u Istri, Katalog AMI 9, Pula.

MARUŠIĆ, B. 1983. Arheološka baština Istre, Katalog AMI 16/1, Pula.

MARUŠIĆ, B. 1986. Arheologija i umjetnost Istre, Monografije i katalozi 1, Pula.

MARUŠIĆ, B.; ŠAŠEL, J. 1986. De la cella trichora au complexe monastique de St. André à Betika entre Pula et Rovinj, Arheološki vestnik 37, Ljubljana, 549-572.
TOPIĆ, N. 2015. Srednjovjekovno i novovjekovno staklo (12.-19. st.) s arheoloških istraživanja na dubrovačkom području, doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, Zadar.

TOPIĆ, N. 2017. U traganju za renesansom – staklo iz arheoloških istraživanja na dubrovačkom području / In search of renaissance – glass from the archaeological excavations in the Dubrovnik area, Dubrovnik.

UBOLDI, M. 1995. Diffusione delle lampade vitree in eta’ tardoantica e altomedievale e spunti per una tipologia, Archeologia Medievale XXII, Firenze, 93-145.

UBOLDI, M. 2005. Vetri di uso liturgico in depositi intenzionali all’interno di edifici religiosi, Il vetro nell’alto medioevo. Atti delle VIII Giornate Nazionali di Studio (ed. D. Ferrari), Imola, 25-36.

_________________________________________________________________________

Svjetiljka iz crkve sv. Andrije u Betigi - 3D model muzejskog predmeta
I bi svjetlo

Izložba
Carrarina ul. 4, Pula
Prozor u prošlost
4. 2. - 10. 4. 2020.

Autorica izložbe i teksta: Monika Petrović

Organizator i izdavač: Arheološki muzej Istre

Za organizatora i izdavača : Darko Komšo

Uredništvo: Darko Komšo, Adriana Gri Štorga, Katarina Zenzerović

Autor postava, grafičko oblikovanje: Vjeran Juhas

Crtež: Monika Petrović

Crtež 3D CAD: Mario Ribica

Print 3D za AMI / Stampa in 3D per il MAI / 3D print for AMI: Đeni Gobić-Bravar

Autori fotografija:
Tanja Draškić Savić, Monika Petrović, Dokumentacijski odjel Arheološkog muzeja Zadar, Dokumentacijski odjel Arheološkog muzeja Istre

Restauratorska obrada predmeta: Monika Petrović

Koordinatorica izložbe: Monika Petrović

Prijevod na talijanski : Elis Barbalich-Geromella

Prijevod na engleski : Neven Ferenčić

Korektura :
Irena Buršić, Adriana Gri Štorga, Milena Špigić,
Katarina Zenzerović

Tisak: MPS Pula

Naklada: 500

 Pula, 2020.