Zaboravljeni slučaj: Restaurirana slika izrađena od kose

U ‘’skrivenom’’ kutku muzeja pronađen je vrlo zanimljiv, jedinstven i značajan predmet: uokvirena slika izrađena od kose na staklu. Iako predmet svakako ne pripada kategoriji arheoloških nalaza kakvi se inače obrađuju u Restauratorsko-konzervatorskom odjelu AMI-ja, zbog potrebe za njenim očuvanjem odlučeno je provesti konzervatorskorestauratorsku obradu. Nameće se pitanje kako je ovaj intrigantni predmet dospio u muzej? Po pričanjima djelatnika AMI-ja predmet dolazi iz Vodnjana. U Dokumentacijskom odjelu  AMI-ja pronađen je izvještaj iz 1949. godine u kojem se iščitava da su kustosi Boris Baćić i Štefan Mlakar, u dogovoru s nadležnima iz kuće E. Rismondo u Vodnjanu, preuzeli pet sanduka knjiga, neke etnografske predmete te srednjovjekovne arheološke spomenike iz crkvice San Michele. Pretpostavlja se da je među spomenutim etnografskim predmetima bila i slika izrađena od kose. ‘’Zaboravljenom slučaju’’, kao u kriminalističkoj seriji, trebalo je više desetljeća da izroni na površinu te da se po pravilima restauratorske struke očuva, a zatim i istraži porijeklo ovog dragulja iz 19. stoljeća.

POVIJESNI OSVRT 

Predmeti izrađeni od organskih materijala poput ljudske kose privlače pozornost zbog svoje krhkosti, intimnosti i sentimentalne vrijednosti. Izrađeni su nevjerojatnom pažnjom, od vrlo osjetljivog i osobnog materijala.

Tijekom 17. stoljeća nakit za oplakivanje preminulih proizvodi se isključivo za pripadnike elite te ukazuje na socijalni status pokojnika, služeći kao trajni “memento mori” (“sjeti se smrti”). U 18. stoljeću predmeti izrađeni od kose (slike, skulpture i nakit) postaju nadaleko popularni te se iz Engleske šire u druge europske zemlje. Taj je period poznat kao “sentimentalno razdoblje”. Nakit za oplakivanje iz toga razdoblja nije više definiran svojom ekonomskom, već intimnom i emocionalnom vrijednošću. Različiti oblici takvog nakita u 18. stoljeću odražavaju promjene u stavovima prema smrti. Središte oplakivanja nisu više pokojnici i njihovo slavljenje već ožalošćeni i njihovo žalovanje. U 19. stoljeću razvija se nova ikonografija, koju karakterizira mali repertoar elegijskih motiva: pejzaži i vrtovi, scene, pojedinačna stabla, osobito vrba i čempres, grobovi ukrašeni urnama, ožalošćene žene u pseudoantičkim kapama i s cvjetnim ornamentima. Važno je naglasiti da je ova stereotipna ikonografija povezana sa semantikom žalovanja, kao i s prijateljstvom. Osim što se kosa voljenih pokojnika upotrebljavala u predmetima za oplakivanje, još je češće kosa živih osoba korištena za izradu poklona koji su se darivali za uspomenu, kao vječni znak prijateljstva, sjećanja ili romantične ljubavi. 

U 19. stoljeću kosa je diljem Europe prerađivana u nakit, a koristila se i u kreiranju primijenjenih umjetničkih radova. Raznolikost predmeta izrađenih od kose čini se bezgranična, od pramenova umetnutih u medaljone pa sve do vrlo složenih vijenaca izrađenih od kose ispletene u oblike cvijeća ili pak minijaturnih slika na slonovači iscrtanih sipinim crnilom i s fino izrezanom kosom.

Prstenje, narukvice, naušnice, ogrlice, broševi, amuleti, dugmad za manšete i remeni za ručne satove izrađeni od kose često su bogato ukrašeni zlatom, emajlom, perlama, dragim i poludragim kamenjem svih vrsta. Bogatstvo materijala služilo je prikazivanju osjećaja prijateljstva ili ljubavi. 

Popularnost predmeta od ovog materijala nije stala samo na nakitu. Izrađivale su se i slike s florealnim motivima, a trodimenzionalni buketi, također u potpunosti od kose, bili su izloženi ispod staklenih zvona na viktorijanskim stolovima u sobama za primanje. Postoji čak i portret kraljice Viktorije u prirodnoj veličini izrađen od ljudske kose. Poznato je da je upravo kraljica Viktorija iznimno voljela predmete od kose i rado je nosila nakit od tog materijala. Nakon smrti svog ljubljenog supruga princa Alberta 1861. godine, kraljica je do kraja života nosila pramen njegove kose u brošu pričvršćenom uz odjeću, tik do srca. Izvorno su nakit i dekorativne predmete izrađivali umjetnici te se prodaja odvijala u specijaliziranim trgovinama, a narudžbe su se primale putem kataloga. Za žene u viktorijansko doba izrada predmeta od kose ubrzo postaje popularan način provođenja 

slobodnog vremena, do te mjere da se u ondašnjim časopisima  publiciraju besplatni uzorci s instrukcijama za “uradi sam” radove od kose. U Engleskoj i Americi organizirali su se i tečajevi za mlade dame, na kojima ih se podučavalo ovoj vještini. Gotovo svaki muškarac iz tog razdoblja dobio je na dar remen za sat izrađen od kose svoje zaručnice, žene, sestre ili majke; remeni od kose ubrajaju se među najuobičajenije takve predmete iz 19. stoljeća.

TEHNIKE IZRADE PREDMETA OD KOSE

Postoji nekoliko tehnika izrade predmeta od kose, a kojima su se izrađivale posebne vrste predmeta (primijenjena umjetnost, slike ili skulpture).

U tehnici Palette kosa je izrezana u oblike i zalijepljena izravno na neku površinu, npr. na tanku pergamenu, slonovu kost ili staklo. Na taj način nastaju slike čiji motivi nerijetko podsjećaju na one florealne. Pojedinačni pramen ili vlas kose koristio se za oblikovanje finih linija, a sitno isjeckana kosa mogla se rasuti po površini tretiranoj ljepilom, čime se dobivala posebna tekstura .

Tehnika rada na stolu sastoji se u tome što se radi na specijalnom stolu s rupom u sredini kosa bi se uz pomoć špula i utega plela u zamršenu mrežu traka, često ukrašenu zlatom i perlama. Ova vrsta rada bila je osobito naporna: kosa bi se kuhala u vodi sa sodom 15 minuta te se potom razvrstavala po dužini u pramenove. Najveći dio nakita koji se izrađivao od ovog materijala zahtijevao je vrlo dugu kosu; primjerice, za izradu narukvice bila je potrebna kosa duga 50 do 60 cm. Ponekad bi se oblikovala uz pomoć drvenog kalupa, ne bi li se dobio željeni oblik. Same su kalupe izrađivali lokalni tokari. Kalup bi se pričvrstio u rupu na sredini radnog stola. Kosa bi se namotala na niz špula te pričvršćivala utezima za pleteni rad kako bi ravno stajala. Kad je rad bio gotov i kalup još na mjestu, uranjao bi se u lonac s vodom te se sve prokuhavalo 15 minuta, zatim sušilo, te bi se na kraju predmet od kose pažljivo odvojio od kalupa. Tek tada je bio spreman za daljnju obradu kod zlatara.

Sepija tehnika (tehnika sipine boje) u kojoj je kosa bila fino nasjeckana i umiješana u ljepilo ili bi se pak samljela u prah uz pomoć posude za drobljenje s tučkom te topila u destiliranoj vodi kako bi se dobio smeđi pigment koji se nanosio na slonovu kost, staklo ili fini pergament. Pri slikanju detalja koristilo se sipino crnilo. Ovom su se tehnikom obično prikazivali minijaturni pejzaži ili scene koje su se odnosile na smrt i tugovanje.

Tehnika izrade florealnih motiva sastoji se u tome što su cvjetovi od kose izrađivani njezinim namatanjem oko štapa, pri čemu se koristila fina žica, koja bi vlasi držala zajedno. Mijenjanjem veličine štapa, količine i boje kose, te ponekad ubacivanjem kuglica bilo je moguće izraditi vrlo raznovrsne oblike i veličine cvjetova, listova i vitica, koji su se zatim spajali u dekorativne bukete i vijence.